TRADICIONALNO BOŽIĆNO BICIKLIRANJE ’05. – PUTOPIS

Štefanje rano ujutro. Buđenje s grčenjem u želucu nakon pretrpavanja od jučer, pogled u iPAQ planer govori da je danas Božično Bicikliranje u 12:30h. Jupi! Dizanje rolete. Šok. Nakon toliko lijepih dana, baš je danas morala opaliti snježna mećava. Ak’ tako sipa u gradu, tko zna kako je tek na Sljemenu?! Bolje ostati doma uz radijator, rasipati ostatke makovnjače i francuske, nego ići na ovu oluju i vozit se uzbrdo s onim budalama iz Ciklusa. Ovo je normalni razvoj događaja i način razmišljanja svakog od onih koji su planirali doći na tradicionalno «Božićno Bicikliranje» no bilo je i onih koji nisu mislili tako. Tu pomalo nastranu cijenjenu gospodu su predvodili mladići iz Bicikla.hr – Radovan Čepelak, Željko Tušek i Srećko Ristić, iskusnjare iz HRB-a Vedran Berković i Goran Šantolić, sused Vlado Horvat, te predstavnici BK Ciklusa predvođenim juniorskim prvakom 2006-te Bojanom, idejnim vođom Špoljom, prezidenteom Davorom i v.d. domarom Icom. Okupljeni kod crkve u zakazano vrijeme, nekoliko trenutaka smo promišljali jel’ pametno pokušati, po takvom vremenu, popeti se po šumskim putovima na vrh Medvednice. Glas (ne)razuma nam je rekao kako – je. Uspon do Puntijarke, zbog prilagođavanja brzine vožnje najsporijima te snježnim uvjetima, trajao puna tri sata. Ali tri sata gušta! Zimska idila dala je dobro znanoj šumi i stazi neku novu dimenziju tako da je sve izgledalo nekako drugačije, nepoznato. Friški snijeg dosta je otežavao prohodnost tak da su neki prilično puhali i proklizavali sve do zadnjeg raskršća gdje smo svi morali jedan komad propješačiti zbog predubokih nanosa. Ta šetnjica se skoro produžila skroz do Hunjke da nije prošao terenac i utro nam put, tako da je vodeća grupa nagazila do male Hunjke na kuhanicu gdje smo pričekali ostale i nastavili po cesti do Puntijarke. Kruno nas je već čekao s logistikom u planinarskoj sobi gdje smo se svi fino osušili i natovarili s kuhanim vinom, grahom, kolačima … Budući da je idejni vođa cijelo vrijeme stvarao neku nervozu i forsirao pokret morali smo odustati od totalnog rasipavanja i krenuti. Vani totalni mrak, magla i susnježica. Goran, Bero i idejni s demižonom odlaze po Bikčeviću (svaka im dala) a mi ostali (papci) po cesti s ciljem osvajanja posljednje točke – Trg bana Jože Jelačića. Spust, mrak, magluština, minus 10000, prste ne osjećamo, Bojan ore dupetom po šodru, ve brejkovi ne rade al zato diskovi rasipavaju (he, he…). Veličanstven ulazak na Trg, kuhano vino za kraj i Goranov zaključak koji govori sve: “Ovo nije bilo za pičke!!”