Kajkavijana iz perspektive brončanog Branka

Najprije cestitam svima koji su stigli do cilja, a napose pobjednicima. Nadam se da su se svi sudionici trke vec odmorili i oporavili. Takoder se nadam da su pobjednici svoje zasluzene diplome vec postavili na vidljiva mjesta.
Nakon svega osjecaj je izvrstan i sigurno cu ovo pamtiti cijeli zivot. Veliko hvala onima koji su ovo smislili, te svima koji su pomogli da se ta ideja i realizira. Mislim da ovakvih voznji nedostaje u nasim krajevima i zato mi se ova zamisao jako svidjela.
Sto se tice tehnickoga dijela, uglavnom mogu dati pohvale uz jednu primjedbu. Mislim da je rezultat 9 od 19 koji su zavrsili maraton pokazatelj da su kriteriji dobro postavljeni, stoga mislim da u buducnosti rutu nebi trebalo dalje otezavati, ali niti olaksavati. Predlazem eventualno manje modifikacije. Valja uzeti u obzir da su nam i vremenske prilike bile jako dobre jer nije bilo prevruce i bilo je oblacno gotovo cijelo jutro. Moja se primjedba odnosi na vremenske limite koje bi trebalo ubuduce korigirati, što nakon poznatih rezultata iz ove trke nebi trebalo predstavljati poseban problem. Mozda su i oni bili razlog sto su neki zakasnili na cilj ili nisu uopce zavrsili trku.
Sto se mene tice, voznja po ne pretjerano zahtjevnom terenu uz mnogo kilometara je upravo ono sto najvise volim. Ono sto mi je ulijevalo strah su bili kilometri i visinska razlika, a moj dosadasnji rekord je bio 191 km. Bilo je to Zg-Ravna gora prije 3 godine, cega se mozda sjeca Coco kojega smo Rower5 i ja tamo sreli i koji nas je slikao. Kako nisam mogao odoljeti svim izazovima koje mi je Kajkavijana ponudila, prijavio sam se u posljednji cas i to nakon dugog promisljanja.
Osobno voznju bicikla dozivljavam vise kao priliku da se nesto vidi i nauci, a manje kao trening. Jos mi je draze kad se to zacini s malo avanturistickih detalja, a Kajkavijana je ispala bas takva. Meni je najuzbudljiviji dio bio onaj nocni koji je ukljucivao voznju po Ivanscici, te do Kamenice. Bilo je i lutanja i to upravo pred Kamenicom, a fulao sam kasnije i makadame za Strahincicu i Greben grad, pa sam se morao vracati. No nista strasno. Nisam izgubio puno vremena ni snage, a da toga nije bilo nebi bilo tako uzbudljivo. Osim toga, obisao sam mnoga poznata i nepoznata mjesta usput uzivajuci u prekrasnom krajoliku.
Usprkos svim strahovima i brigama, islo je sve bez problema, iako ne od samog pocetka. Glava me je pocela boliti jos na putu u Varazdin. Vjerojatno je uzrok bila hrana koju sam jeo prethodni dan. Visnje, grah i mahune se nisu bas pokazale kao dobra kombinacija. Najvecu krizu sam imao na usponu na Ravnu goru. Mozda su neki i primjetili da sam na vrh stigao blijed, a glava me je jako bolila i povracalo mi se, pa sam mislio da cu morati odustati. No, sreca prati hrabre, pa je tako bilo i ovaj puta. Dom je bio otvoren, pa sam popio kavu i nakon toga mi se opce stanje pocelo popravljati. Za Strahincicu sam bio skoro u uobicajenoj formi, a glava me je posve prestala boliti poslije Kuna gore. Osjecaj gladi je postepeno zamjenjivao osjecaj mucnine i to je bilo vrlo dobro. Zahvaljujuci odlicnom rucku kojega smo dobili u Stubickim toplicama, bilo je snage do Podruta, gdje sam opet morao posegnuti za zalihama iz ruksaka.
Negdje prije Zaboka mi se istrosila baterija na ciklokompjuteru, pa nisam uspio izmjeriti cijelu duzinu trase. Molio bih ako netko ima tocan podatak da ga napise. S visinomjera sam na cilju ocitao podatak o ukupno 4899 m visinske.
Hvala i svim momcima iz organizacije na srdacnom prijemu prije i nakon trke. Hvala i na diplomama, te prakticnim poklonima koji će sigurno biti uporabljeni na pravi nacin. Nadam se da ce biti vise slika, pa cu mozda na nekoj pronaci i sebe. Izmedu ostalih stvari koje me vezu za Varazdin, jedna nova od sada je i BBK Asi, pa sam donio odluku da cu od sada cesce pratiti vas forum. A mozda bi trebalo organizirati i neki zajednicki susret na neutralnom terenu kao primjerice Ravna gora ili Ivanscica. Ako Bog da, vidimo se najkasnije slijedece godine.

Sve vas lijepo pozdravljam

Branko