Husqvarna – Ciklus Team na 4 otoka

Čubrin esej o Husqvarna – Ciklus Team epopeji na 4 otoka. Rezultati i orginalna objava sa slikama na Čubrinom Facebooku.

Iza nas je vjerojatno najveća XC poslastica ove sezone! 4 Islands... Čuvši za ovu etapnu utrku koja će trajati 4 dana i to na 4 otoka - Krk, Rab, Cres i Lošinj odmah su mi kroz glavu prolazili prekrasni prizori uz more, ponešto kamenitih single trailova i prolasci kroz plaže, svojstveni utrkama uz samo more. Radi se o timskoj utrci tipa Cape Epic, gdje startaju dva vozača u timu te zajedno, u maksimalnom razmaku od 2 minute i završavaju etapu. Timovi se dijele na Men, Women, Men over 45 i Mix (1 muškarac i 1 žena) kategorije. Očekivao sam nešto nalik na Premanturu Rocky Trails Kamenjak u Istri, koja je po meni jedan od najljepših jednodnevnih evenata u Hrvatskoj. Ivan Habuš, partner još od prošle godine i isto tako prekrasnog trodnevnog maratona Transdinara, nazvao me i odlučili smo da idemo vidjeti što nam mogu ponuditi ta 4 otoka. Sami organizatori poznati su po odličnim Plitvicama koje su se u kratko vrijeme etablirale kao event na koji se mora ići tijekom godine, što zbog izvrsne organizacije, lijepih staza tako i zbog velikog broja ljudi koji dolaze te se u slučaju odlaska na vikend može doživjeti kao mali maturalac za odrasle dečke. Naš vjerni pratitelj još od Plitvica je i Husqvarna Hrvatska koja nam je omogućila da cijela priča prođe što bezbolnije. Ovom prilikom im se zahvaljujem, ekipa je prava, vesela i napravila je sve da se možemo fokusirati što više na samu utrku, a poslije nje se lakše organizirati i opustiti za slijedeće etape. Spavanje u hotelu blizu staze i samog događanja ima velikih prednosti, kako sam i sam zaključio tijekom tih par dana... Pošto smo mailom od organizatora dobili GPS track logove, mogli smo vidjeti o kakvom profilu staza se radi, koliko km i visinske razlike nas očekuje te smo mogli raditi plan o prolaženju istih. Ono što nismo znali je vrsta podloge i težina prohodnosti određenih dijelova, koja je kako se pokazalo, bila iznad očekivanja! Mučilo me i da li odbrati full suspension bicikl ili hard tail, ali sve nedoumice je riješio moj partner koji je rekao da ne priznaje fullye i da je to bicikl za mlakonje koji time prikrivaju svoj nedostatak tehnike... Ok, ja bih rekao da je i stvar udobnosti i viška svježine nakon brutalnih premještanja slezene i bubrega po kamenjarima ali htio sam ispasti solidaran pa sam se odlučio upogoniti hard tail. Jedino pitanje koje me mučilo je izbor guma, pošto na drugima imam složen tubeless i nije mi se rastavljalo već složene komplete a na odabranom sam imao lagane i tanje gume, prikladne za zemljane terene ali ne i za kamenjare. Već duže vrijeme slušam od prijatelja trkača da su zadovoljni sa Maxxis gumama, pogotovo na kamenjaru pa su u pomoć uskočili dečki iz Gianta, Maxxis Hrvatska te su dan prije puta bile namontirane Maxxis Crossmark iza, kao brza guma i Maxxis Ardent Race naprijed, kao guma sa više gripa. Do sada sam na kamenjarima vjerovao jedino Specialized gumama, te sam s njima prošao cijelu Dinaru i Velebit bez ijednog bušenja. Bočnice na Maxxisu već su isprva ulijevale povjerenje te su vidno "konkretnije" i mesnatije od recimo Continentala a pogotovo Schwalbe-a. Schwalbe, kako se pokazalo kroz etape, je bio najgori mogući odabir, te su ljudi koji su ih vozili često stajali sa strane i bezuspješno krpali/kemijali po tko zna koji put. Drugi njihov problem je što nisu trajne i već nakon prve etape se na novim gumama mogao vidjeti nedostatak i istrošenost čepova, kao da su psi lagano grickali šaru... Ova kombinacija guma mi se pokazala idealnom, nakon 4 etape na gumama se gotovo i ne vide tragovi korištenja, voluminozne su, debele i s tim pružaju udobnost i bolji grip na niskom tlaku bez straha da ću oštetiti obruče a sami grip po kamenju i off camber situacijama je bio izuzetan. Imao sam samo jedno bušenje, na samoj šari, gdje se veliki trn uspio probiti kroz gornji sloj ali mljekeco je ubrzo napravilo svoje i uz kraće stajanje sve se brzo riješilo.

Stage 1 - Krk
 Radi nemogućnosti kretanja dan ranije, digli smo se na sam dan utrke u 4 ujutro te je partner došao do mene i napokon smo, malo poslije očekivanog, krenuli u 5.30, full natovareni, s biciklima, opremom i rezervnim dijelovima i kotačima, krenuli na put. Na natovarenosti bi nam i Česi pozavidili, jedino nam je pašteta nedostajala da bi dojam bio potpun !
 Stižemo u Bašku oko 8 sati te se uspješno chekiramo i prijavljujemo za start. Dobivamo sto čuda - narukvicu sa startnim brojem, naljepnicu za ramu, startni broj sa integriranim senzorima, startni broj za leđa, naljepnicu za torbe koje se transferiraju po etapama... Vidi se ozbiljnost organizatora!
 Uspijevamo utrpati i zadnji obrok u sebe, oblačimo se i spremamo se za start. Iznenađenje mi priređuje moj prijatelj Tomislav Fumić, koji je bio u posjetu rodbini u Rijeci te nas je radi ove prigode došao ispratiti na startu ali i dočekao na cilju te pomogao oko logistike! Ugodno me iznenadio. Na startu je oko 100 timova, 200 vozača iz različitih dijelova svijeta. Koliko sam čuo - Rusija, Amerika, Afrika, Novi Zeland i hrpa ljudi iz cijele Europe. Mi Hrvati smo ovdje u manjini... Bajkova ima svakakvih, oči su mi se napasle i ispadale na raznorazne limited edition verzije rama, nove xtr di2 elektronske mijenjače, karbonske kotače od par tisuća eura i egzotike tipa Xentis. Za mene je moralni pobjednik slovenac sa fattyem singlespeedom! Čovjek je sve odvozio u jednoj brzini i s tim teškim debelim gumama... Za to treba imati m... ovaj srce! Svi su dobro raspoloženi i oko 10 sati svira start! Krenulo se žešće, te nakon malo vrludanja Baškom i centrom uz obalu odmah kreće strmi uspon koji se ubrzo pretvara u singlić s kombinacijom kamena i rasutog šodra. Vozimo dobro i držimo tempo te nakon nekih 400m uspona dospijevamo na tzv. "mjesečevu površinu" koja s obzirom kako izgleda, mislim da bi Mjesec trebao nositi epitete ove krčke, kršne površine, jer mislim da ni na Mjesecu ne može biti gore. Nakon žongliranja po tom "veselom" terenu dolazi prvi ozbiljniji spust prema Puntu, single trail od nekih 6 km, prepun kamenja raznoraznih veličina. Ako imate potrebu razmjestiti unutarnje organe a nemate novaca za skupe kirurške zahvate, unajmite neki, što tvrđi hard tail i spustite se ovim putem i uštedjet ćete si i novaca i vremena. Nakon njega slijede blaži tereni ali su konstatne promjene ritma, te se malo čas juri, dok već u slijedećem trenutku penjemo uspone od 25-30% s kojih odmah jurimo u nove dogodovštine. Negdje u toj akciji, počinjem osjećati veliku slabost, lovi me mučnina, vid mi se muti i ne osjećam se dobro! Ne sjećam se što sam krivo napravio, da li je manjak pića, hrane ali prijatelj mi je rekao da sam se nedovoljno hidratizirao i pao u šok. Možda je i zbog prethodno skoro 2 neprospavane noći, što zbog spremanja, što zbog uzbuđenja, ne znam... Došlo je do toga da sam zadnje uspone teško vozio, ponekad i stajao ili gurao te je tijelo već odavno sviralo kraj. Zadnjih 25km sam "odgurao" na čistu psihu i želju za završetkom ove etape. Partner se dobro osjećao tijekom cijele etape i nekako smo uspjeli završiti ovu etapu, dugu 67km sa 1700 m penjanja za slabih 4.53, izgubivši na mojoj nemoći sigurno 40 minuta... No, tek je prva etapa, sve se stigne promijeniti te smo nakon prolaska kroz cilj dočekani svom silom voćnih obroka, pića i ostalih veselica kako bi se malo vratili u život. Organiziran nam je i ručak u hotelu Corinthia te nakon njega napokon dolazim k sebi. Bicikle ostavljamo u bike depo-u gdje skidamo pedale te ih organizatori prevoze s etape na etapu a mi ih dobivamo prije utrke. U slučaju kvarova, poslije etapa, na cilju, čekao je bike servis u kojem se mogao popraviti bicikl i osposobiti, ako treba i s novim dijelovima, za slijedeću etapu. Mislilo se na sve! Prijavljujemo se u hotel te slijedi dnevno proglašenje etapnih pobjednika u sali te briefing za sutrašnju etapu u kojem smo detaljno upoznati sa stazom i mogućim opasnostima.Vrlo lijepo i konkretno! Nakon bogate i obilne večere uz švedski stol, kupim se u sobu i krećem sa regeneracijom za sutrašnju etapu.

Stage 2 - Rab
 Budimo se oko 6, spremamo u torbu sve što nam treba za etapu te nakon doručka krećemo prema rivi u Baškoj gdje nas čeka brod Eros (tko zna kakve inače turiste prevozi) i prevozi nas jednom solidno dugom vožnju po mirnom moru na Rab, točnije rajsku plažu Lopar. I tu slijedi iznenađenje! Bicikli se dovoze trajektom, skupa sa logistikom te je sam start etape na trajektu! Nakon sirene, dlake se ježe, pedale se ukapčaju i krećemo! Danas se dobro osjećam, čak i odlično te vozimo solidno, makar je dosta ljudi krenulo kao da se radi o završnom sprintu a ne početku maratona. Uskoro kreće uspon, dosta strm i zahtjevan zbog gomile ljudi koja se skupila na njemu te zbog rasutog kamenjara. Hrpa ljudi gura ali mi se nekako izvlačimo iz gomile i dalje kreće brza vožnja gdje se lovimo sa ostalim ekipama. Tempo je visok i nema mjesta greškama. Odlučili smo da nećemo ići full gas jer je treći dan najteža etapa pa se moramo čuvati i za nju. Svejedno, imam osjećaj da se brzo krećemo jer i konfiguracija terena to dopušta. Uskoro dolazimo i u mjesto Rab te se penjemo kod tvrđave odakle slijedi dugi spust po stepenicama. Griješiti se ne smije, leđa ne vole baš stepenice te uspješno riješavamo sve i nastavljamo voziti po plažama, tik do mora. Osjećaj je veličanstven, uski putići, zavoji, mjesta za preticanja baš i nema ali užitak je tu. Držimo dobre pozicije kad najednom čujem pssss... Zadnja guma mi je probušena! Stajemo i uz malo čačkanja, mlijeko u gumi uspijeva uloviti rupu i krpa ga te odlučujem na nešto nižem tlaku odvesti još koji km do feed zone. A feed zone su baš prave feed zone - alati, velike pumpe, voće, hrpa raznoraznih musli prutića, čokoladica, regeneracijskih napitaka, vode i Cole. Obnavljamo rezerve i gas dalje! Ostatak trase također je dosta brz, izmjene hupsera, sa manje strmih uspona nego na prošloj etapi. Ima i solidnih tehničkih dijelova te smo naišli na jedan dio, spust prema Kamporu, gdje je zadnjih 100-200m bila znastvena fantastika za odvoziti. 98% ljudi ga nije odvozilo, ostatak jedva i to na prednjem kotaču. Totalni test za XC geometrije bicikala ali i za vlastite sposobnosti. Spust koji mi je ostao u pamćenju je spust prema rajskoj plaži Lopar. Na vrhu smo brda, oko nas kamenjari kao na Marsu a u daljini se vidi more i kako se krećemo, predivan pogled na samu plažu. No, taj pogled je i varljiv, jer stalno privlači kao magnet a pažnja je prijeko potrebna. U završnici sprintamo sa nekim Slovencima s kojima se borimo od polovine staze te nas u foto finishu tuku za dužinu gume. Kao pravi sportaši, čestitamo si na fer playu i uz smiješak nastavljamo svojim putem. Danas smo bili odlični, Habuš je zvijer, cijelo vrijeme ide dobro i spušta se još bolje. Vidi se da ima iskustva i da je dugo u utrkama, kako biciklističkim, tako i pustolovnim. Ako netko 60 sati trči, vesla, pliva, penje po stijenama i vozi bicikl, onda i ovakve etape riješava s lakoćom. Ovi trkači od 50 kg koji treniraju po cijele dane će posprdno reći da može uvijek bolje, ali moj prijatelj radi po 12-14 sati dnevno na odgovornoj poziciji i nema baš vremena za tehniciranjem po jelovniku, planiranjima treninga i odmorima. No svejedno je životinja i dobro se vozi i zato ga cijenim. Ništa ne filozofira (kao ja recimo), ne kuži se toliko ni u tehničke aspekte bicikala, ali voli ljude, prirodu i kretanje! Pravi pustolov! Današnju etapu dugu 62km sa 1100 m penjanja završavamo za 3.25, kao 21. od 58 timova u konkurenciji Men te se solidno dižemo u ukupnom poretku na 24. mjesto. Na povratku brodom prema Baškoj, uz nas plovi jato delfina te uz ugodno druženje sa ostatkom ekipe završavamo i taj dan. Svi su ležerni i nema nigdje pritiska. Čak srećem i hrpu poznatih ljudi sa Transdinare, među njima i pobjednika Transdinare, belgijanca Woutera Cleppe-a. Taj čovjek je na mene ostavio veliki dojam. Vrhunski sportaš, svjetske klase, vozi po cijelom svijetu i razvija prototipove rama za proizvođače, koje testira baš na ovakvim etapnim utrkama a opet tako je jednostavan i normalan, uvijek za priču i smijeh. Iznenadio me još prošle godine kada mi je na Parenzani u Istri, nekoliko tjedana poslije Transdinare, prišao s leđa i svojim tipičnim smješkom me pozdravio i pitao kako sam. Kaže, prepoznao sam te pa da ti se javim. Čovjek koji putuje cijelim svijetom, upozna hrpu ljudi i na kraju se sjeti i običnih ljudi, u malim zemljama. To je veličina čovjeka i radi takvih mi je drago da se bavim ovim sportom, u kojem se osim kompeticije naiđe i na ljudskost, kakve danas sve više fali. Ponavljamo sve od prvog dana i krećemo na odmor za najtežu etapu ovih dana.

Stage 3 - Cres
 Ustajemo ranije te se odlučujemo da ne idemo sa Erosom na Cres već ćemo se trajektom prebaciti na Cres zbog auta i povratka odmah nakon zadnje etape u subotu a ne u nedelju, kada je predviđen povratak za sve. Dan je oblačan i hladniji nego protekla dva dana ali takvo vrijeme i paše, barem se nećemo pregrijavati na usponima. Dolazimo u Merak i odmah kreće žustro spremanje jer start je blizu. A start je krajnje neobičan. Ako ste ikada bili na Cresu, start nije bio po magistrali, koja je sama po sebi strma, nego po nekoj još manjoj, puno užoj i strmijoj cestici po kojoj se naglo dižemo te spuštamo prema obali te se opet dižemo po ekstremno strmom usponu i već ubrzo nakon starta nakupljamo oko 350-400m uspona. Vozilo se teško, dosta ih je guralo ali tu uspijevamo napraviti razliku u odnosu na slabije. Kreće i tehnički spust po kamenjaru koji mi ubija šake, na kojem se nisam baš opustio do kraja. Tu nas prestiže nekoliko ekipa koje ubrzo hvatamo i prestižemo. Stižemo i u mjesto Cres od kojeg opet kreće veći uspon te jurnjava prema Valunu u kojem uspijevamo nabiti visok tempo te riješavamo još solidan broj ekipa. Od Valuna krećemo prema Lubenicama, te nekakvim kozjim putevima i jako strmim stazicama na kojima nagib nije padao ispod 15% a penjao se i puno više, stižemo u Lubenice te se nadalje uspinjemo još 80-tak m iznad njih te od tuda počinje rock n roll! Spust po kamenjarima, jako dug, tehnički zahtjevan. U glavi nam je pritisak koji je izazvan prestizanjem solidnog broja ljudi i gubitkom pozicije. Stišćemo zube i odrađujemo spust savršeno i brzo. Tu sam se opustio možda i najviše u životu do sada i prolazio neke dijelove da sam se i sam sebi čudio. Spuštamo se u Martinšćicu te nam počinje padati kišica koja nas više osvježava nego što nam smeta. Nije dugo trajala i nakon novog uspona, već se nalazimo na novim singl trailovima kojima kao da nikada kraja. Hrpa uskih stazica, u kamenju, prepuna kraćih uspona i spusteva okružena oštrim granjem koje nas je fino gulilo. Nakon Stivana, nastavljamo u istom tempu, osjećamo se odlično i stišćemo koliko možemo. Nema više kalkuliranja, kraj je blizu a vjetar se pojačava. U završnih 10 km prestižemo još dvije ekipe i završavamo ovu najtežu etapu dugu 65km sa oko 1750m penjanja za 4.20 sa najboljim rezultatom do sada kao 20. u kategoriji od 58 timova. Funkcioniramo sve bolje i danas smo napokon vozili kako treba. Završavamo etapu u Osoru te se uskoro spušta i pljusak i izgleda da će sutrašnji dan biti zanimljiv ako ovako nastavi. Odlazimo u Mali Lošinj u kojem slušamo briefing za zadnju etapu te saznajemo da se staza krati jer nas očekuje loša noć i dan što se kiše tiče a ima dosta tehničkih dijelova koji bi bili preopasni za voziti po mokrom te je odluka pala na 10 km manje tih najzahtjevnijih dijelova. Prijavljujemo se u hotel Punta u Velom Lošinju u kojem nas dočekuje jako luksuzan predsjednički apartman te nam je sve bilo žao što vikend ne traje duže. Poslije večere, ispijamo čašicu vina iz fine butelje sa ekipom iz Husqvarne, malo čakulamo i uz smiješak krećemo na počinak.

Stage 4 - Lošinj
 Budim se i kroz prozor s negodovanjem gledam tmurne oblake i mokre pločice. Ne miriši na dobro te odlučujemo da po ovakvom vremenu nećemo forsirati jer su teške ozljede lako moguće. Do sada je već 20-tak ekipa otpalo zbog jakih rezova po tijelu, uganuća, lomova sebe i bicikala. Hitna je imala lijepog posla i nasreću, mi smo se provukli kroz takve situacije neokrznuti (na hard tailovima). Sami start je bio u Malom Lošinju na rivi te nas je kiša poštedila barem na startu. Krećemo i prvih 5 km kružimo po brdima oko Lošinja, te uskoro dolazimo na uske stazice po kojima se konstantno penjemo i spuštamo, uz veliku raznolikost podloga - od zemljanih terena, stazica širine volana uz kamene međe, kameniti skliski spustevi... Stvarno šaroliko! Dobro je da sam zadnjih par zima trenirao po ledu kod sebe u Vukomeričkim jer balans po tim mokrim stijenama je bio ključan kao prevencija za nesreću. Nakon najgorih dijelova, počinje i kiša te nas tuče ostalu polovicu staze koja većinom ide uz more te nas na kraju opet dočekuje dosta singlića po kojima dospijevamo u grad te je valjalo biti na oprezu zbog par dijelova po onom gradskom kamenu koji se pretvorio u led. S dosta opreza i laganijom vožnjom ulazimo u cilj nakon 44km, 874 m penjanja te 2h41min, kao 24. u kategoriji te završavamo 4 Islands kao 21. ukupno, što s obzirom na konkurenciju i nije loše. Treba nešto ostaviti i za slijedeću godinu.

Ovo je svakako bio događaj za pamćenje i event koji bi svaki ozbiljan mountain biker trebao proći i doživjeti. U 4 dana, prošli smo 4 otoka i imali sva 4 godišnja doba! U srijedu je bilo do 35 na suncu da bi se oko vikenda promijenilo vrijeme u jesen/proljeće što se temperatura tiče a na povratku smo imali 6 stupnjeva u Lošinju te 0 i snijeg u Gorskom Kotaru. Staze i putevi kojima sam prolazio su mi još uvijek stalno u glavi te je ekipa trasirala fenomenalnu XC vožnju koja je san snova svih mogućih kombinacija. Stranci koji su vidjeli svijeta i obilazili veće svjetske maratone su rekli da su staze hard core te su neki istaknuli da bi voljeli i malo lakše terene. Meni su bili izazov koji sam pokorio i koji bi svakako htio ponoviti. Organizacija je iznenađenje i momci i cure su nadmašili sami sebe. U 4 dana toliko su puta mogli pogriješiti ali ja nisam vidio niti jedan kiks. Trebalo je svaki dan voditi brigu o 200 ljudi, prebacivati njihove stvari i bicikle s otoka na otok a da sve bude savršeno točno tajmirano. Bogate feed zone i prekrasne staze su još nešto što smo svi mogli doživjeti, kao i srdačnost sveprisutnih i nasmiješena lica svih ljudi u organizaciji. Svaki kotačić je u ovom ogromnom stroju odigrao svoju ulogu i dao svoj doprinos da ovaj event još dugo ostane zakucan u našim glavama.
 Ljudi, hvala vam na tome!

P.S. - fotke su slikane sa mobitelom LG G3 i ostatak sa Canon DSLR-om.
 Video svih etapa će biti ubačene u album čim se završi.