Iz perpektive jednoga junfera :)

Vozil sam svoju prvu utrku i završil sam….. živ. ( to se i vidi budući da pišem ovo ) Tempo je krenuo prilično zanimljivo, a kako se radi o mojoj prvoj vožnji na kojoj nema sladoleda, kavice, fotkanja pejzaža, cilj je bio završiti trku. Bilo je sve ok do 110-og kilometra kada je došlo do raspada sistema. Stal sam na okrjepnoj stanici da se malo natočim i razbistrim glavu ne bi li realnije prosudio svoje psihofizičko stanje. Dakle, bistre glave shvatio sam slijedeće, raspal sam se ko bivša država. Tempo vožnje moral sam smanjiti prije hupsera koji me čekaju prije same Petrinje gdje je bio cilj. Vožnja je bila zanimljiva i prilično poučna, naročito kada smo u Dubici shvatili kako ne vozimo običnu utrku, već se tu radi o orijentacijskoj vožnji. Nakon one famozne stodesetke vlekel sam u svom ritmu dalje prema cilju I osjećaj je bil skroz dobar. Hvala Marku, Tomi I Davoru kaj su me vlekli za sobom I dali mi poticaja za stiskanje, naravno, dok su moje noge to htjele. Kasnije smo se razdvojili, a ja sam nastavil dalje u revijalnom tonu prema Petrinji. Tabla Petrinja ugodno me iznenadila I relativno se brzo pojavila. Znal sam da sam blizu cilja, ali onda je krenuo DejaVu, identičan onom u Dubici. Sretan svojim ulaskom u središte Petrinje očito sam previdio neki od putokaza prema cilju I priuštil si dodatno turističko razgledavanje grada. Na cilj sam došel uvjerljivo zadnji bez konkurencije, ali isto tako sa puno iskustva I skinutim junfom   
Čestitam na plasmanima I zahvaljujem na podršci Hrvoju, Bojanu, Martinu, Tomislavu i Marku
LP, N